شاعری کا تجزیہ

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Original Poetry

Translation

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Izvedi moj narod, o Bože,

Izvedi ga iz teškog ropstva

“… Izvedi narod moj; o Gospode,

I skini mu s očiju

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

Još onu tvrdu, zlokobnu koprenu,

I skini mu sa vjeđa pospanih

Koja sada prekriva njegove oči!

Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,

Sjeti se da okrutno ropstvo,

Što zastire sad oči njegove!

Kao teški nadgrobni kamen,

Spomeni se da ropstvo nemilo,

Pritisne leđa moje braće,

Ko teško ono stijenje nadgrobno,

I da su naši neprijatelji

Na leđima mi tlači bratskijem,

Našoj djeci sudili!

I da nam ljeti naši krvnici

O, smiluj se, moćni Bože,

U utrobama djeci sudiše!

Prokuni neprijatelje

O, smiluj se, silni Jehova,

I spasi moj narod, o Bože!

Prokuni kletvom krvne silnike

I spasi narod moj, o Gospode!”

– Luda želja! Da, ali ljudska je!

Da proklinjem neprijatelje.

– A luda želja! da, al ljudska jest!

Da udaram narod, a zbog naroda,

Da kunem kletvom krvne silnike.

O, moj stvore?! A zašto bih ja

Da bijem narod, a zbog naroda,

Zbog jednog stvora drugi stvor uništio?!

O, stvore moj?! A zašto da bih ja

Pogledaj zapad tamo, istok ovdje

Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!

I sjever ondje i ovdje jug,

Gle zapad tamo, istok amo gleđ’

A sve sam ovo ispunio ja

I sjever ondje i ovuda jug,

Životnom klicom, svima je drag vijek

A sve sam ovo napunio ja

I svačije je pravo disati.

Života klicom, svim je mio vijek

A ti tražiš, da pogazim

I svačije je pravo disati.

Najveći zakon u prirodi!

A ti tražiš, sam da pogazim

Ali da ti je stati onamo,

U prirodi mi zakon najveći!

Početak gdje je mom pogledu,

Al da je tebi stati onamo,

Tada bi vidio, koliko je mala

Početak gdje je mojem pogledu,

Ta tvoja ljudska, krvna želja.

Tad vidio bi, što je sićušna

S mojih visina, ljudski jadniče,

Ta tvoja ljudska, krvna željica.

Jednako je mali vrh piramida

S visina mojih, ljudski jadniče,

Kao rov, što ga neznanac izbaci,

Jednako mal je piramidâ rt

I sve je bespomoćna natega! – – –

Ko rov, što neznan izbaci ga krt,

“Nedohvatni su sudovi, Bože,

I bespomoćna sve je natega! – – –

U kojima se nama pojavljuješ,

“Nedohvatni su sudi, Gospode,

I tvoji zakoni su vječni,

U kojima se nama pojavljaš,

A da bi tvoj mali, sićušni crv

I zakoni su tvoji vječiti,

Sa tvojim stožerima drmao.

A da bi crv tvoj mali, sićušni,

Davnina mrkla prošlost prekriva,

Sa stožerima tvojim drmao.

Otkako si u svom Edenu

Davnina mrkla prošlost zastire,

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Otkako si u svojem Edenu

Udahnuo mu besmrtnu dušu,

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Ali to bi mrva s tvoje mrvice.

Udahnuo mu dušu besmrtnu,

I od tada smo svi mi smrtnici

Al to bi mrva s tvoje mrvice.

Komadić tvog velebnog bića,

I od onda smo svi mi smrtnici

Pa sve što jesmo – sitni, maleni,

Komadić tvoga bića velebnog,

Ali smo ipak čestica tvog bića!

Pa sve što jesmo – sitni, maleni,

I čovjek eto gord sa rodbinstva

Al tvog smo ipak bića čestica!

Sa tvojim vječnim iskonom,

I čovjek eto gord sa rodbinstva

O, Bože, o moćni Bože,

Sa vječitijem tvojim iskonom,

Ponosit diže čelo vedro

O, Gospode, o silni Jehova,

I teži tamo gore nad zemlju,

Ponosit diže čelo prevedro

Gdje meki, svilni oblaci plove

I teži tamo gore nad zemlju,

U zlatnom moru sunčanih zraka,

Gdje meki, svilni plove oblaci

Gdje je kolijevka njegova duha.

U zlatnom moru zraka sunčanih,

Pa, Bože, o, reci, vječni,

Gdje njegova je duha kolijevka.

Je li ljudsko čelo za to stvoreno,

Pa, gospode, o, reci, vječiti,

Da u prah pada ropski, kukavno,

Je l’ ljudsko čelo za to stvoreno,

I one ruke, u koje si ti

Da u prah pada ropski, kukavno,

U tajne svijeta postavio ključ,

I one ruke, u koje si ti

O, reci, jesu li tako slabašne,

U tajne svijeta postavio ključ,

Da nisu vrijedne s tobom, Bože,

O, reci, jesu l’ tako slabašne,

A u tvoju čast, vladu dijeliti?

Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,

O, klanjam ti se, moćni Bože,

A u čast tvoju, vladu dijeliti?

S tvojih visina sve je jednako

O, klanjam ti se, silni Jehova,

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.

S visina tvojih sve je jednako

Ali kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.

Baš nije ravan vrh piramida

Al kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Sa rovovima, što ih diže krt,

Baš ravan nije piramidâ rt

I makar da je sve to natega!

Sa rovinama, što ih diže krt,

Već pomiluj mi, moćni Bože,

I makar da je sve to natega!

Tu ludu, smjelu, ljudsku želju;

Već pomiluj mi, silni Jehova,

Izvedi moj narod, o Bože,

Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;

Izvedi ga iz teškog ropstva

Izvedi narod moj, o Gospode,

I ne daj, da ti stvor na tvoj oblik

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

U prahu leži, čelom puzeći!”

I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj

U prahu leži, čelom puzeći!”

– Po riječima te poznam smjelima,

Da imaš krila, koja uzvija

– Po riječima te poznam smjelima,

Sveti plamičak, što sam potakao

Da imaš krila, koja uzvija

U srce prvog onog čovjeka,

Plamičak sveti, što sam potako

Dok sam boljim pojmom grlio svijet.

U srce prvog onog čovjeka,

O, jadniče, kad prokleh onda rod

Dok boljim pojmom grlio sam svijet.

I sve, što smrtna žena baštini

O, jadniče, kad prokleh onda rod

Od zagrljaja s muškim plemenom,

I sve, što smrtna žena baštini

Zaboravih u pravednoj srdžbi

Od zagrljaja s muškim plemenom,

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Zaboravih u srdžbi pravednoj

Da utrnem mu onu iskricu,

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Što sam mu u grud svetu metnuo

Da utrnem mu onu iskricu,

Kao odliku u cijelom stvaranju;

Što u grud sam mu svetu metnuo

O, neokajna moja pogreško!

Ko odliku u cijelom stvaranju;

Prikratio sam besmrtni vijek,

O, neokajna moja pogreško!

Ali ostade mu plamen iz neba

Prikratio sam vijek besmrtni,

Kao zapretani žar pod pepelom.

Al ostade mu plamen iz neba

I bude katkad, pa se u srcu

Ko zapretani žar pod pepelom.

Kao zublja žarka iskra razbukti,

I bude katkad, pa se u srcu

I čovjek teži gore nad sebe,

Ko zublja žarka iskra razbukti,

Gdje meki, svilni oblaci plove

I čovjek teži gore nad sebe,

U zlatnom moru sunčanih zraka,

Gdje meki, svilni plove oblaci

Gdje je kolijevka njegova duha

U zlatnom moru traka sunčanih,

Ali bolno – bolno odmah osjeti

Gdje njegova je duha kolijevka

U ovoj svojoj gustoj kaljuži,

Al bolno – bolno odmah osjeti

Da ta mu bara nije tuđa krv,

U ovoj svojoj gustoj kaljuži,

Ali on da nije svojoj hrpi svoj!

Da ta mu bara nije tuđa krv,

I gle – kad tako već je ukleto –

Al on da nije svojoj hrpi svoj!

I prokleto će navijek ostati, –

I gle – kad tako već je ukleto –

Smilovat ću se tvojoj želji,

I prokleto će navijek ostati, –

Ali jao tebi što si želio.

Smilovat ću se tvojoj željici,

I tebi baš, što goriš plamenom

Al jao tebi što si želio.

Od silnih, vječnih ideala,

I tebi baš, što goriš plamenom

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Od ideala silnih, vječitih,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

U ideale svoje sumnjati.

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati.

I narod se prosuo pustarom

Kao oblaci guste prašine,

I prosuo se narod pustarom

Kad vjetrovi zaigraju kolo.

Ko oblaci od guste prašine,

A što je život – kao i pustara,

Kad zaigraju kolo vjetrovi.

A što su ljudi – kao i prašina,

A šta je život – ko i pustara,

A nad svim visi krilo udesa

A šta su ljudi – ko i prašina,

I mota gore, dolje, upored:

A nad svim visi krilo udesa

I čas se prašak ljeska na suncu

I mota gore, dolje, upored:

I prelijeva se bojom šarenom,

I čas se prašak ljeska o suncu

A čas ga eno s blatom pomiješana

I preljeva se bojom šarenom,

I neviđena gdje u kaljuži.

A čas ga eno s blatom smiješana

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

I neviđena gdje u kaljuži.

Od crne zemlje pa sve do sunca.

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

A usred stupa žario se prst

Od crne zemlje pa sve do sunca.

Na ruci moćnog boga.

A usred stupa žario se prst

“Ovuda!” – strašno je grmio glas –

Na ruci silnog boga Jehove.

“U obećani rajski Hanaan,

“Ovuda!” – strašno grmio je glas –

Kud teče mlijeko i slatki med!”

“U obećani rajski Hanaan,

A božji narod gledao je stup

Kud teče mlijeko i slađani med!”

I šaptao: Baš ga je lijepo vidjeti! –

A narod božji gledao je stup

I igrao se svake šale.

I šapto: Baš ga j’ lijepo vidjeti! –

Ali što se trese gora sinajska

I sigrao se šale svakakve.

I što to grmi strašnom pustarom?

Al što se trese gora sinajska

Na tisuće su onaj čule glas.

I što to grmi strašnom pustarom?

Razumio ga samo genije,

Na hiljade su onaj čule glas.

Po drugi put si slušao osudu:

Razumio ga samo genije,

“I tebi baš, što goriš plamenom

Po drugi put si slušo osudu:

Od silnih, vječnih ideala,

“I tebi baš, što goriš plamenom

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Od ideala silnih, vječitih,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

U ideale svoje sumnjati!”

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

I kad mu – divu – riječ gromovna

U ideale svoje sumnjati!”

Kao oštri šiljak srce prosjeknu,

I kad mu – divu – riječ gromovna

Kad se okrenu svom narodu,

Ko šiljak oštri srce prosjeknu,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Kad okrenu se svome narodu,

Ali ono narod, božja odlika,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Sagradio si tele zlaćeno

Al ono narod, božja odlika,

I tele slavi, a ne Boga!

Sagradio si tele zlaćeno

I tele slavi, a ne Jehovu!

“… Oprosti, vječni, moćni, svemožni,

U naroda je krivi prorok prav

“… Oprosti, vječni, silni, svemožni,

I narodi su velika djeca,

U naroda je krivi prorok prav

Koja lako kupuju igračke!

I narodi su djeca velika,

Oprosti im, o moćni, svemožni,

Što lako im je kupit igračke!

Izvedi moj narod, o Bože!”

Oprosti im, o silni, svemožni,

Nasmiješio se moćni Bog,

Izvedi narod moj, o Gospode!”

Ali ima smijeha, kojim sužalost

Nasmiješio se silni Jehova,

Nad jadnicima suze proljeva.

Al ima smijeha, kojim sužalost

I taj smijeh je čuo Mojsije

Nad jadnicima suze proljeva.

Iz vatrenog stupa božjeg,

I smijeh taj je čuo Mojsije

Što je sjajio ispred naroda

Iz vatrenoga stupa božijeg,

Onuda kud je zemlja Hanaan,

Što sjajio je ispred naroda

I gdje su preko velikih brda

Onuda kud je zemlja Hanaan,

Na medna polja puti vodili.

I gdje su preko brda velikih

Na medna polja puti vodili.

Tu na vrhu brda svijetli genije

Raširio je brižljive ruke.

Tu navrh brda svijetli genije

Ožario ga sunčani tračak,

Raširio je ruke brižljive.

Ljepotom ga još osudio Bog,

Ožario ga tračak sunčani,

Što ga geniji nose u srcu;

Ljepotom još ga osu Jehova,

“O, evo tebi, izabrani narode,

Što geniji ga nose u srcu;

O, evo tebi zemlje rajevne,

“O, evo tebi, izabran narode,

Svetu slobodu tu da zagrliš,

O, evo tebi zemlje rajevne,

Da sretniji ti budu sinovi,

Slobodu svetu tu da zagrliš,

Nego ti uz pune lonce egipatske!”

Da srećniji ti budu sinovi,

Neg ti uz pune lonce misirske!”

Ali stoji svijet – i kao kad krošnjama

Polako stane vjetar zibati,

Al stoji svijet – i ko kad krošnjama

I sve to jače lišće uzdršće,

Polako stane vjetar zibati,

A granje onda stane pucati,

I sve to jače lišće uzdršće,

O, tako krenu žagor narodom

A granje onda stane pucati,

I ču se s hrpe glupa poruga:

O, tako krenu žagor narodom

– Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

I ču se s hrpe glupa poruga:

I zato si nas vukao pustarom,

– Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

Da još nam za nju valja strmoglav

I zato si nas vuko pustarom,

Niz ovo gadno brdo srnuti,

Da još nam za nju valja strmoglav

Da padnemo na hladna ognjišta!

Niz ovo gadno brdo srnuti,

I tko je tebi pravo podao,

Da panemo na hladna ognjišta!

Slobodi da nas vodiš silovno

I tko je tebi pravo podao,

Po svojoj volji – kao na uzici

Slobodi da nas vodiš silovno

Od lanaca iz zemlje egipatske?!

Po svojoj volji – ko na uzici

Problijedio je silni genije

Od lanaca iz zemlje misirske?!

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Problijedio je silni genije

Da, tko je tebi pravo podao,

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Slobodi da nas vodiš silovno

Da, tko je tebi pravo podao,

Po svojoj volji – kao na uzici?

Slobodi da nas vodiš silovno

Tek primio se srca očajno

Po svojoj volji – ko na uzici?

I dvije mu oči suza zalije.

Tek primio se srca očajno

Još zadnjim trenom vid mu počinu

I dvije mu oči suza zalije.

Na obećanoj zemlji Hanaan,

Još zadnjim trenom vid mu počinu

I glava mu se mrtvo obori.

Na obećanoj zemlji Hanaan,

A gromom grmnu riječ Božja:

I glava mu se mrtvo obori.

“I tebi baš, što goriš plamenom

A gromom grmnu riječ Jehove:

Od silnih, vječnih ideala,

“I tebi baš, što goriš plamenom

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Od ideala silnih, vječitih,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

U ideale svoje sumnjati!”

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!”

Explanation

Pjesma 'Mojsije' Silvija Strahimira Kranjčevića odražava duboku zabrinutost za sudbinu naroda i težnju za slobodom. Inspirirana biblijskim motivima, pjesma koristi Mojsijevu priču kao alegoriju za borbu protiv ropstva i nepravde. Kranjčević kroz Mojsijev lik izražava želju za oslobođenjem i pravdom, ali istovremeno prepoznaje ljudsku slabost i sklonost idolopoklonstvu. Pjesma također istražuje ideju božanske pravde i ljudske nesavršenosti, naglašavajući kako vječne težnje i ideali mogu biti izvor patnje, ali i nade. Kroz snažne slike i simboliku, pjesma poziva na promišljanje o ljudskoj prirodi, slobodi i pravdi.

Word Dictionary15

Word	Easy Meaning	Translation	Pron.
ropstva	zarobljeništva	stanje u kojem je netko pod tuđom kontrolom i bez slobode	rop-stva
zlopatna	teška	koja uzrokuje patnju i bol	zlo-pat-na
mrena	zamagljenost	nešto što prekriva ili zamagljuje vid	mre-na
krvnici	neprijatelji	osobe koje nanose zlo ili štetu drugima	krv-ni-ci
Jehova	Bog	ime za Boga u hebrejskoj tradiciji	Ye-ho-va
piramidâ	piramida	velike trokutaste građevine	pi-ra-mi-da
stožerima	osovinama	središnjim točkama ili osloncima	sto-že-ri-ma
besmrtnu	vječnu	koja ne umire, koja traje zauvijek	bes-mrt-nu
kolijevka	mjesto rođenja	mjesto gdje nešto započinje ili se razvija	ko-li-jev-ka
kaljuži	blatu	prljavštini ili nečistoći	kal-ju-ži
udesa	sudbine	nečega što određuje tijek događaja	u-de-sa
genije	izvanredna osoba	osoba s iznimnim sposobnostima ili talentom	ge-ni-je
Hanaan	obećana zemlja	biblijska zemlja obećana Izraelcima	Ha-na-an
misirske	egipatske	koje pripadaju Egiptu	mi-sir-ske
poruga	ismijavanje	ruganje ili podsmijeh	po-ru-ga

Poet & Context

PoetSilvije Strahimir Kranjčević

EraRealizam

Silvije Strahimir Kranjčević bio je hrvatski pjesnik, književni urednik i prevoditelj. Smatra se najznačajnijim hrvatskim pjesnikom realizma i važnim pravašem. Kao urednik Nade bio je važna kulturna pojava u Sarajevu na prijelazu stoljeća.

View on Wikipedia

WhenKrajem 19. stoljeća

WhyPjesma 'Mojsije' odražava Kranjčevićevu zabrinutost za sudbinu naroda i težnju za slobodom. Inspirirana je biblijskim motivima i izražava težnju za oslobođenjem od ropstva i nepravde.

FormEp

Themes & More

Themes

SlobodaPravdaReligijaLjudska prirodaIdolopoklonstvo

Literary devices

Alegorija: Mojsijeva priča kao simbol borbe za slobodu.Simbolika: Zlato tele kao simbol idolopoklonstva.Metafora: 'mrena' kao prepreka jasnom vidu ili razumijevanju.Personifikacija: Narod prikazan kao dijete koje se igra.

شاعری کا تجزیہ

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Original Poetry

Translation

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Izvedi moj narod, o Bože,

Izvedi ga iz teškog ropstva

“… Izvedi narod moj; o Gospode,

I skini mu s očiju

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

Još onu tvrdu, zlokobnu koprenu,

I skini mu sa vjeđa pospanih

Koja sada prekriva njegove oči!

Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,

Sjeti se da okrutno ropstvo,

Što zastire sad oči njegove!

Kao teški nadgrobni kamen,

Spomeni se da ropstvo nemilo,

Pritisne leđa moje braće,

Ko teško ono stijenje nadgrobno,

I da su naši neprijatelji

Na leđima mi tlači bratskijem,

Našoj djeci sudili!

I da nam ljeti naši krvnici

O, smiluj se, moćni Bože,

U utrobama djeci sudiše!

Prokuni neprijatelje

O, smiluj se, silni Jehova,

I spasi moj narod, o Bože!

Prokuni kletvom krvne silnike

I spasi narod moj, o Gospode!”

– Luda želja! Da, ali ljudska je!

Da proklinjem neprijatelje.

– A luda želja! da, al ljudska jest!

Da udaram narod, a zbog naroda,

Da kunem kletvom krvne silnike.

O, moj stvore?! A zašto bih ja

Da bijem narod, a zbog naroda,

Zbog jednog stvora drugi stvor uništio?!

O, stvore moj?! A zašto da bih ja

Pogledaj zapad tamo, istok ovdje

Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!

I sjever ondje i ovdje jug,

Gle zapad tamo, istok amo gleđ’

A sve sam ovo ispunio ja

I sjever ondje i ovuda jug,

Životnom klicom, svima je drag vijek

A sve sam ovo napunio ja

I svačije je pravo disati.

Života klicom, svim je mio vijek

A ti tražiš, da pogazim

I svačije je pravo disati.

Najveći zakon u prirodi!

A ti tražiš, sam da pogazim

Ali da ti je stati onamo,

U prirodi mi zakon najveći!

Početak gdje je mom pogledu,

Al da je tebi stati onamo,

Tada bi vidio, koliko je mala

Početak gdje je mojem pogledu,

Ta tvoja ljudska, krvna želja.

Tad vidio bi, što je sićušna

S mojih visina, ljudski jadniče,

Ta tvoja ljudska, krvna željica.

Jednako je mali vrh piramida

S visina mojih, ljudski jadniče,

Kao rov, što ga neznanac izbaci,

Jednako mal je piramidâ rt

I sve je bespomoćna natega! – – –

Ko rov, što neznan izbaci ga krt,

“Nedohvatni su sudovi, Bože,

I bespomoćna sve je natega! – – –

U kojima se nama pojavljuješ,

“Nedohvatni su sudi, Gospode,

I tvoji zakoni su vječni,

U kojima se nama pojavljaš,

A da bi tvoj mali, sićušni crv

I zakoni su tvoji vječiti,

Sa tvojim stožerima drmao.

A da bi crv tvoj mali, sićušni,

Davnina mrkla prošlost prekriva,

Sa stožerima tvojim drmao.

Otkako si u svom Edenu

Davnina mrkla prošlost zastire,

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Otkako si u svojem Edenu

Udahnuo mu besmrtnu dušu,

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Ali to bi mrva s tvoje mrvice.

Udahnuo mu dušu besmrtnu,

I od tada smo svi mi smrtnici

Al to bi mrva s tvoje mrvice.

Komadić tvog velebnog bića,

I od onda smo svi mi smrtnici

Pa sve što jesmo – sitni, maleni,

Komadić tvoga bića velebnog,

Ali smo ipak čestica tvog bića!

Pa sve što jesmo – sitni, maleni,

I čovjek eto gord sa rodbinstva

Al tvog smo ipak bića čestica!

Sa tvojim vječnim iskonom,

I čovjek eto gord sa rodbinstva

O, Bože, o moćni Bože,

Sa vječitijem tvojim iskonom,

Ponosit diže čelo vedro

O, Gospode, o silni Jehova,

I teži tamo gore nad zemlju,

Ponosit diže čelo prevedro

Gdje meki, svilni oblaci plove

I teži tamo gore nad zemlju,

U zlatnom moru sunčanih zraka,

Gdje meki, svilni plove oblaci

Gdje je kolijevka njegova duha.

U zlatnom moru zraka sunčanih,

Pa, Bože, o, reci, vječni,

Gdje njegova je duha kolijevka.

Je li ljudsko čelo za to stvoreno,

Pa, gospode, o, reci, vječiti,

Da u prah pada ropski, kukavno,

Je l’ ljudsko čelo za to stvoreno,

I one ruke, u koje si ti

Da u prah pada ropski, kukavno,

U tajne svijeta postavio ključ,

I one ruke, u koje si ti

O, reci, jesu li tako slabašne,

U tajne svijeta postavio ključ,

Da nisu vrijedne s tobom, Bože,

O, reci, jesu l’ tako slabašne,

A u tvoju čast, vladu dijeliti?

Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,

O, klanjam ti se, moćni Bože,

A u čast tvoju, vladu dijeliti?

S tvojih visina sve je jednako

O, klanjam ti se, silni Jehova,

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.

S visina tvojih sve je jednako

Ali kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.

Baš nije ravan vrh piramida

Al kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Sa rovovima, što ih diže krt,

Baš ravan nije piramidâ rt

I makar da je sve to natega!

Sa rovinama, što ih diže krt,

Već pomiluj mi, moćni Bože,

I makar da je sve to natega!

Tu ludu, smjelu, ljudsku želju;

Već pomiluj mi, silni Jehova,

Izvedi moj narod, o Bože,

Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;

Izvedi ga iz teškog ropstva

Izvedi narod moj, o Gospode,

I ne daj, da ti stvor na tvoj oblik

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

U prahu leži, čelom puzeći!”

I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj

U prahu leži, čelom puzeći!”

– Po riječima te poznam smjelima,

Da imaš krila, koja uzvija

– Po riječima te poznam smjelima,

Sveti plamičak, što sam potakao

Da imaš krila, koja uzvija

U srce prvog onog čovjeka,

Plamičak sveti, što sam potako

Dok sam boljim pojmom grlio svijet.

U srce prvog onog čovjeka,

O, jadniče, kad prokleh onda rod

Dok boljim pojmom grlio sam svijet.

I sve, što smrtna žena baštini

O, jadniče, kad prokleh onda rod

Od zagrljaja s muškim plemenom,

I sve, što smrtna žena baštini

Zaboravih u pravednoj srdžbi

Od zagrljaja s muškim plemenom,

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Zaboravih u srdžbi pravednoj

Da utrnem mu onu iskricu,

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Što sam mu u grud svetu metnuo

Da utrnem mu onu iskricu,

Kao odliku u cijelom stvaranju;

Što u grud sam mu svetu metnuo

O, neokajna moja pogreško!

Ko odliku u cijelom stvaranju;

Prikratio sam besmrtni vijek,

O, neokajna moja pogreško!

Ali ostade mu plamen iz neba

Prikratio sam vijek besmrtni,

Kao zapretani žar pod pepelom.

Al ostade mu plamen iz neba

I bude katkad, pa se u srcu

Ko zapretani žar pod pepelom.

Kao zublja žarka iskra razbukti,

I bude katkad, pa se u srcu

I čovjek teži gore nad sebe,

Ko zublja žarka iskra razbukti,

Gdje meki, svilni oblaci plove

I čovjek teži gore nad sebe,

U zlatnom moru sunčanih zraka,

Gdje meki, svilni plove oblaci

Gdje je kolijevka njegova duha

U zlatnom moru traka sunčanih,

Ali bolno – bolno odmah osjeti

Gdje njegova je duha kolijevka

U ovoj svojoj gustoj kaljuži,

Al bolno – bolno odmah osjeti

Da ta mu bara nije tuđa krv,

U ovoj svojoj gustoj kaljuži,

Ali on da nije svojoj hrpi svoj!

Da ta mu bara nije tuđa krv,

I gle – kad tako već je ukleto –

Al on da nije svojoj hrpi svoj!

I prokleto će navijek ostati, –

I gle – kad tako već je ukleto –

Smilovat ću se tvojoj želji,

I prokleto će navijek ostati, –

Ali jao tebi što si želio.

Smilovat ću se tvojoj željici,

I tebi baš, što goriš plamenom

Al jao tebi što si želio.

Od silnih, vječnih ideala,

I tebi baš, što goriš plamenom

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Od ideala silnih, vječitih,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

U ideale svoje sumnjati.

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati.

I narod se prosuo pustarom

Kao oblaci guste prašine,

I prosuo se narod pustarom

Kad vjetrovi zaigraju kolo.

Ko oblaci od guste prašine,

A što je život – kao i pustara,

Kad zaigraju kolo vjetrovi.

A što su ljudi – kao i prašina,

A šta je život – ko i pustara,

A nad svim visi krilo udesa

A šta su ljudi – ko i prašina,

I mota gore, dolje, upored:

A nad svim visi krilo udesa

I čas se prašak ljeska na suncu

I mota gore, dolje, upored:

I prelijeva se bojom šarenom,

I čas se prašak ljeska o suncu

A čas ga eno s blatom pomiješana

I preljeva se bojom šarenom,

I neviđena gdje u kaljuži.

A čas ga eno s blatom smiješana

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

I neviđena gdje u kaljuži.

Od crne zemlje pa sve do sunca.

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

A usred stupa žario se prst

Od crne zemlje pa sve do sunca.

Na ruci moćnog boga.

A usred stupa žario se prst

“Ovuda!” – strašno je grmio glas –

Na ruci silnog boga Jehove.

“U obećani rajski Hanaan,

“Ovuda!” – strašno grmio je glas –

Kud teče mlijeko i slatki med!”

“U obećani rajski Hanaan,

A božji narod gledao je stup

Kud teče mlijeko i slađani med!”

I šaptao: Baš ga je lijepo vidjeti! –

A narod božji gledao je stup

I igrao se svake šale.

I šapto: Baš ga j’ lijepo vidjeti! –

Ali što se trese gora sinajska

I sigrao se šale svakakve.

I što to grmi strašnom pustarom?

Al što se trese gora sinajska

Na tisuće su onaj čule glas.

I što to grmi strašnom pustarom?

Razumio ga samo genije,

Na hiljade su onaj čule glas.

Po drugi put si slušao osudu:

Razumio ga samo genije,

“I tebi baš, što goriš plamenom

Po drugi put si slušo osudu:

Od silnih, vječnih ideala,

“I tebi baš, što goriš plamenom

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Od ideala silnih, vječitih,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

U ideale svoje sumnjati!”

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

I kad mu – divu – riječ gromovna

U ideale svoje sumnjati!”

Kao oštri šiljak srce prosjeknu,

I kad mu – divu – riječ gromovna

Kad se okrenu svom narodu,

Ko šiljak oštri srce prosjeknu,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Kad okrenu se svome narodu,

Ali ono narod, božja odlika,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Sagradio si tele zlaćeno

Al ono narod, božja odlika,

I tele slavi, a ne Boga!

Sagradio si tele zlaćeno

I tele slavi, a ne Jehovu!

“… Oprosti, vječni, moćni, svemožni,

U naroda je krivi prorok prav

“… Oprosti, vječni, silni, svemožni,

I narodi su velika djeca,

U naroda je krivi prorok prav

Koja lako kupuju igračke!

I narodi su djeca velika,

Oprosti im, o moćni, svemožni,

Što lako im je kupit igračke!

Izvedi moj narod, o Bože!”

Oprosti im, o silni, svemožni,

Nasmiješio se moćni Bog,

Izvedi narod moj, o Gospode!”

Ali ima smijeha, kojim sužalost

Nasmiješio se silni Jehova,

Nad jadnicima suze proljeva.

Al ima smijeha, kojim sužalost

I taj smijeh je čuo Mojsije

Nad jadnicima suze proljeva.

Iz vatrenog stupa božjeg,

I smijeh taj je čuo Mojsije

Što je sjajio ispred naroda

Iz vatrenoga stupa božijeg,

Onuda kud je zemlja Hanaan,

Što sjajio je ispred naroda

I gdje su preko velikih brda

Onuda kud je zemlja Hanaan,

Na medna polja puti vodili.

I gdje su preko brda velikih

Na medna polja puti vodili.

Tu na vrhu brda svijetli genije

Raširio je brižljive ruke.

Tu navrh brda svijetli genije

Ožario ga sunčani tračak,

Raširio je ruke brižljive.

Ljepotom ga još osudio Bog,

Ožario ga tračak sunčani,

Što ga geniji nose u srcu;

Ljepotom još ga osu Jehova,

“O, evo tebi, izabrani narode,

Što geniji ga nose u srcu;

O, evo tebi zemlje rajevne,

“O, evo tebi, izabran narode,

Svetu slobodu tu da zagrliš,

O, evo tebi zemlje rajevne,

Da sretniji ti budu sinovi,

Slobodu svetu tu da zagrliš,

Nego ti uz pune lonce egipatske!”

Da srećniji ti budu sinovi,

Neg ti uz pune lonce misirske!”

Ali stoji svijet – i kao kad krošnjama

Polako stane vjetar zibati,

Al stoji svijet – i ko kad krošnjama

I sve to jače lišće uzdršće,

Polako stane vjetar zibati,

A granje onda stane pucati,

I sve to jače lišće uzdršće,

O, tako krenu žagor narodom

A granje onda stane pucati,

I ču se s hrpe glupa poruga:

O, tako krenu žagor narodom

– Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

I ču se s hrpe glupa poruga:

I zato si nas vukao pustarom,

– Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

Da još nam za nju valja strmoglav

I zato si nas vuko pustarom,

Niz ovo gadno brdo srnuti,

Da još nam za nju valja strmoglav

Da padnemo na hladna ognjišta!

Niz ovo gadno brdo srnuti,

I tko je tebi pravo podao,

Da panemo na hladna ognjišta!

Slobodi da nas vodiš silovno

I tko je tebi pravo podao,

Po svojoj volji – kao na uzici

Slobodi da nas vodiš silovno

Od lanaca iz zemlje egipatske?!

Po svojoj volji – ko na uzici

Problijedio je silni genije

Od lanaca iz zemlje misirske?!

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Problijedio je silni genije

Da, tko je tebi pravo podao,

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Slobodi da nas vodiš silovno

Da, tko je tebi pravo podao,

Po svojoj volji – kao na uzici?

Slobodi da nas vodiš silovno

Tek primio se srca očajno

Po svojoj volji – ko na uzici?

I dvije mu oči suza zalije.

Tek primio se srca očajno

Još zadnjim trenom vid mu počinu

I dvije mu oči suza zalije.

Na obećanoj zemlji Hanaan,

Još zadnjim trenom vid mu počinu

I glava mu se mrtvo obori.

Na obećanoj zemlji Hanaan,

A gromom grmnu riječ Božja:

I glava mu se mrtvo obori.

“I tebi baš, što goriš plamenom

A gromom grmnu riječ Jehove:

Od silnih, vječnih ideala,

“I tebi baš, što goriš plamenom

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Od ideala silnih, vječitih,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

U ideale svoje sumnjati!”

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!”

Explanation

Word Dictionary15

Word	Easy Meaning	Translation	Pron.
ropstva	zarobljeništva	stanje u kojem je netko pod tuđom kontrolom i bez slobode	rop-stva
zlopatna	teška	koja uzrokuje patnju i bol	zlo-pat-na
mrena	zamagljenost	nešto što prekriva ili zamagljuje vid	mre-na
krvnici	neprijatelji	osobe koje nanose zlo ili štetu drugima	krv-ni-ci
Jehova	Bog	ime za Boga u hebrejskoj tradiciji	Ye-ho-va
piramidâ	piramida	velike trokutaste građevine	pi-ra-mi-da
stožerima	osovinama	središnjim točkama ili osloncima	sto-že-ri-ma
besmrtnu	vječnu	koja ne umire, koja traje zauvijek	bes-mrt-nu
kolijevka	mjesto rođenja	mjesto gdje nešto započinje ili se razvija	ko-li-jev-ka
kaljuži	blatu	prljavštini ili nečistoći	kal-ju-ži
udesa	sudbine	nečega što određuje tijek događaja	u-de-sa
genije	izvanredna osoba	osoba s iznimnim sposobnostima ili talentom	ge-ni-je
Hanaan	obećana zemlja	biblijska zemlja obećana Izraelcima	Ha-na-an
misirske	egipatske	koje pripadaju Egiptu	mi-sir-ske
poruga	ismijavanje	ruganje ili podsmijeh	po-ru-ga

Poet & Context

PoetSilvije Strahimir Kranjčević

EraRealizam

View on Wikipedia

WhenKrajem 19. stoljeća

WhyPjesma 'Mojsije' odražava Kranjčevićevu zabrinutost za sudbinu naroda i težnju za slobodom. Inspirirana je biblijskim motivima i izražava težnju za oslobođenjem od ropstva i nepravde.

FormEp

Themes & More

Themes

SlobodaPravdaReligijaLjudska prirodaIdolopoklonstvo

Literary devices